Samira
Hurem

Sonore 1
Nisam uopšte sanjala da ću se ovim baviti. Dakle, bila sam neka učiteljica ili doktorica u glavama mojih roditelja. I kad se igraš do sedme godine ili si učiteljica ili si doktorica. Imaš drugarice, lutke, svašta nešto. I bukvalno sam i razmišljala o tome.
Sonore 2
Jednostavno su me braća uvela u tu raju, mi smo igrali, ali ja sam sama skontala da nekad ljudi kažu: „Vidi je djevojčica, igra.” Nije niko to tad gledao pozitivno, lijepo. Nisam ja nikad stvarno imala dugu kosu, da sad kažemo da je moja kosa bila duga, ali ja sam se onda odlučila, da se ne bi razlikavala od dječaka, da se ošišam na kratko, ali skroz na kratko i da više ne nosim uže majice, već da moje majice budu široke. Uzimala sam od braće te majice i kad ja igram sa dječacima, niko ne vidi da sam djevojčica da ja ne bih sa strane čula te ružne riječi ili kad u liftu se sretnem s komšijama i onda oni kažu: „Što ti to treba da igraš s njima lopte? Nije to za djevojčice.”
Sonore 3
Ali za moju majku, njene prijateljice, komšinice, sve je to nekako bilo greška u odgoju. I onda smo se nekako krili: ona mi ne da, ja ne igram. Pa kad je na poslu, igram. Pa kad ona čuje usput: „Opet je ona tvoja mala igrala fudbal. Opet je ona tvoja mala igrala ovo.” Međutim, tad je već, ono: „Nemoj više”, i ta neka borba za to, pa ja prestanem. Pa eto, to.
Sonore 4
Onda sam pričala sa nastavnikom tjelesnog odgoja kad sam bila u osnovnoj školi peti razred. Dječaci igraju fudbal i oni uživaju u času tjelesnog odgoja, a mi sjedimo. Ili imaš gredu, pa hodaš po gredi. A ja igram fudbal isto kao dječaci, dovoljno dobro. I sad ja njega pitam: „Mogu li ja igrati?” „Ne možeš, to je samo za dječake. Ti možeš hodati po gredi.” I ja opet sjedim na toj klupi i šutim: nit' hodam po gredi, nit' igram s njima. Ja sam sretna kako oni igraju, pratim kako oni igraju. I za mene je to bilo, u glavi mojoj, već se tada formiralo da to nekako neke stvari nisu poredane, da se djevojčica ne može baviti tim. I tu sam ja već počela razmišljati da ja neću odustajati od fudbala, da ću ja nekako se izboriti da igram i na času.
Sonore 5
Znaš kako, nekada mi žene smo sinovi, kad otac želi da dobije sina, a dobije ćerku, on ga sve zove sine
Ja nisam imala takav osjećaj svojih roditelja, ja sam nekako to što jesam. Ali, opet kažem, ta jačina muškarca i slabost žene je u startu. Mi žene koje nismo tako htjele da prihvatimo, da nam je serviran život, da moramo da tako živimo: moram se udati u osamnaestoj, moram roditi troje djece, moram čistiti, ovako, onako, mi smo te koje smo to promijenile danas.
Sonore 6
Svjesna sam bila da sam djevojčica i nikada nisam htjela biti dječak, ali sam htjela da nekako budem ravnopravna s tim dječacima. Dakle, to je bilo moje, nije mi niko rekao moraš se ošišati, nego sam ja skontala, bit će manje problema ako se ja ošišam i ako obočem one muške. Kasnije, vidite sada ženski fudbal: one izgledaju lijepo, to su nokti, to su nadogradnje.
Sonore 7
Samo ima jedna stvar koja je za nas žene bitna. Mi moramo biti puno bolje da bismo dobile neku ulogu. A muškarac može biti i prosječan, njemu se vjeruje. A mi moramo stvarno biti izvanredne da bi rekli: „E, jeste, to je ona.”
Moje ime je Samira Hurem. Rođena sam u Sarajevu (BiH) 14.11.1972. godine.
Moja najveća strast je razvoj ženskog fudbala, osnaživanje mladih igračica i stvaranje uslova za djevojke u sportu. Najveća radost u životu je bila kada sam osjetila da su moji roditelji, tačnije moja majka, postali moja najveća podrška u fudbalu, pratili me na svakoj utakmici, radovali se zajedno sa mnom svakom uspjehu
Najveći izazov je bio opstati i kontinuirano napredovati u uslovima gdje ženski fudbal dugo nije imao dovoljno podrške ni pažnje javnosti. Graditi klub iz godine u godinu, zadržati vrhunske rezultate i istovremeno razvijati mlade igračice zahtijevalo je mnogo rada, strpljenja i vjerovanja u ovo što radim.
Najviše sam ponosna na generacije igračica koje su odrasle kroz klub, izgradile svoje karijere i postale lideri i uzori mladim djevojkama. Ponos nije samo u osvojenim titulama, nego u tome što smo godinama gradili temelje ženskog fudbala u BiH i pokazali da su rad, disciplina i zajedništvo stvorili evropski prepoznatljiv sportski kolektiv.

„Ja sam se onda odlučila, da se ne bi razlikavala od dječaka, da se ošišam na kratko, ali skroz na kratko i da više ne nosim uže majice, već da moje majice budu široke. Uzimala sam od braće te majice i kad ja igram sa dječacima, niko ne vidi da sam djevojčica da ja ne bih sa strane čula te ružne riječi ili kad u liftu se sretnem s komšijama i onda oni kažu: 'Što ti to treba da igraš s njima lopte? Nije to za djevojčice.'“


„I za mene je to bilo, u glavi mojoj, već se tada formiralo da to nekako neke stvari nisu poredane, da se djevojčica ne može baviti tim. I tu sam ja već počela razmišljati da ja neću odustajati od fudbala, da ću ja nekako se izboriti da igram i na času.“

„Ali, opet kažem, ta jačina muškarca i slabost žene je u startu. Mi žene koje nismo tako htjele da prihvatimo, da nam je serviran život, da moramo da tako živimo: moram se udati u osamnaestoj, moram roditi troje djece, moram čistiti, ovako, onako, mi smo te koje smo to promijenile danas.“

"I nikada nisam htjela biti dječak, ali sam htjela da nekako budem ravnopravna s tim dječacima."
„Samo ima jedna stvar koja je za nas žene bitna. Mi moramo biti puno bolje da bismo dobile neku ulogu. A muškarac može biti i prosječan, njemu se vjeruje. A mi moramo stvarno biti izvanredne da bi rekli: 'E, jeste, to je ona.'“
Sljedeći portret
Nastavite skrolovati
Elida
Zhulati
