Samira
Hurem

Fotografije : Elvis Barukcic, razgovarali : Rusmir Smajilhodzic i Camille Bouissou
Sonore 1
Nisam uopšte sanjala da ću ovim da se bavim. Dakle, bila sam neka ili učiteljica ili doktorka u glavama mojih roditelja. I kad se igraš do sedme godine ili si učiteljica ili si doktorka. Imaš drugarice, lutke, svašta nešto. Bukvalno sam i razmišljala o tome.
Sonore 2
Jednostavno su me braća uvela u to društvo. Mi smo igrali, ali ja sam sama shvatila da nekad ljudi, ono, kažu: „Vidi je, devojčica igra.” Niiko to tada nije gledao pozitivno, lepo. Nisam ja nikad stvarno imala dugu kosu, da sad kažemo da je moja kosa bila duga, ali ja sam onda odlučila, da se ne bih razlikovala od dečaka, da se ošišam na kratko, ali skroz na kratko, i da više ne nosim uže majice, već da moje majice budu široke. Uzimala sam od braće te majice i kad ja igram sa dečacima, niko ne vidi da sam devojčica, da ja ne bih sa strane čula te ružne reči ili kad u liftu se sretnem s komšijama i onda oni kažu: „Šta ti to treba da igraš s njima lopte? Nije to za devojčice.”
Sonore 3
Ali za moju majku, njene prijateljice, komšinice, sve je to, nekako, bilo greška u vaspitanju. I onda smo se, nekako, krili: ona mi ne da, ja ne igram. Pa kad je na poslu, igram. Pa kad ona čuje usput: „Opet je ona tvoja mala igrala fudbal. Opet je ona tvoja mala igrala ovo.” Međutim, tad je već, ono: „Nemoj više”, i ta neka borba za to, pa ja prestanem. Pa, eto, to.
Sonore 4
Onda sam pričala sa nastavnikom fizičkog vaspitanja kad sam bila peti razred u osnovnoj školi. Dečaci igraju fudbal i oni uživaju u času fizičkog vaspitanja, a mi sedimo. Ili imaš gredu, pa hodaš po gredi. A ja igram fudbal isto kao dečaci, dovoljno dobro. I sad, ja njega pitam: „Mogu li da igram?” „Ne možeš, to je samo za dečake. Ti možeš da hodaš po gredi.” Ja opet sedim na toj klupi i ćutim. Niti hodam po gredi, niti igram s njima. Ja sam srećna kako oni igraju, pratim kako oni igraju. I za mene je to bilo, u glavi mojoj, već se tada formiralo da to, nekako, te neke stvari nisu uređene da devojčica, nekako, ne može da se bavi tim. I tu sam ja već počela da razmišljam da ja neću da odustajem od fudbala, da ću ja, nekako, da se izborim da igram i na času.
Sonore 5
Znaš kako, nekada smo mi žene sinovi. Kad otac želi da dobije sina, a dobije ćerku, on je sve zove sine.
Ja nisam imala takav osećaj kod svojih roditelja. Ja sam, nekako, to što jesam. Ali, opet kažem, ta jačina muškarca i slabost žene je u startu. Mi, žene koje nismo tako htele da prihvatimo da nam je serviran život, da moramo tako da2qw živimo: moram da se udam u osamnaestoj, moram da rodim troje dece, moram da čistim, ovako, onako, mi smo te koje smo to promenile danas.
Sonore 6
Svesna sam bila da sam devojčica i nikada nisam htela da budem dečak, ali sam htela da nekako budem ravnopravna s tim dečacima. Dakle, to je bilo moje, nije mi niko rekao: „Moraš da se ošišaš”, nego sam ja shvatila da će biti manje problema ako se ja ošišam i ako obučem one muške. Kasnije, vidite sad ženski fudbal: one izgledaju lepo, to su nokti, to su nadogradnje.
Sonore 7
Samo ima jedna stvar koja je za nas žene bitna. Mi moramo da budemo puno bolje da bismo dobile neku ulogu. A muškarac može da bude i prosečan, njemu se veruje. A mi moramo stvarno da budemo izvanredne da bi rekli: „E, jeste, to je ona.”
Moje ime je Samira Hurem. Rođena sam u Sarajevu (BiH) 14.11.1972. godine. Najveća strast je razvoj ženskog fudbala, osnaživanje mladih igračica i stvaranje uslova za devojke u sportu. Najveća radost u životu bila je kada su moji roditelji, tačnije moja majka, postala moja najveća podrška u fudbalu, pratila me na svakoj utakmici, radovala se zajedno sa mnom za svaki uspeh.
Najveći izazov je bio opstati i kontinuirano napredovati u uslovima gde ženski fudbal dugo nije imao dovoljno podrške ni pažnje javnosti. Graditi klub iz godine u godinu, zadržati vrhunske rezultate i istovremeno razvijati mlade igračice zahtevalo je mnogo rada, strpljenja i verovanja u ovo što radim.
Najviše smo ponosni na generacije igračica koje su odrasle kroz klub, izgradile svoje karijere i postale liderke i uzori mladim devojkama. Ponos nije samo u osvojenim titulama, nego u tome što smo godinama gradili temelje ženskog fudbala u BiH i pokazali da su rad, disciplina i zajedništvo stvorili evropski prepoznatljiv sportski kolektiv.

„Ja sam onda odlučila, da se ne bih razlikovala od dečaka, da se ošišam na kratko, ali skroz na kratko, i da više ne nosim uže majice, već da moje majice budu široke. Uzimala sam od braće te majice i kad ja igram sa dečacima, niko ne vidi da sam devojčica, da ja ne bih sa strane čula te ružne reči ili kad u liftu se sretnem s komšijama i onda oni kažu: 'Šta ti to treba da igraš s njima lopte? Nije to za devojčice.'“


„I za mene je to bilo, u glavi mojoj, već se tada formiralo da to, nekako, te neke stvari nisu uređene da devojčica, nekako, ne može da se bavi tim. I tu sam ja već počela da razmišljam da ja neću da odustajem od fudbala, da ću ja, nekako, da se izborim da igram i na času.“

„Ali, opet kažem, ta jačina muškarca i slabost žene je u startu. Mi, žene koje nismo tako htele da prihvatimo da nam je serviran život, da moramo tako da živimo: moram da se udam u osamnaestoj, moram da rodim troje dece, moram da čistim, ovako, onako, mi smo te koje smo to promenile danas.“

„I nikada nisam htela da budem dečak, ali sam htela da nekako budem ravnopravna s tim dečacima.“
„Samo ima jedna stvar koja je za nas žene bitna. Mi moramo da budemo puno bolje da bismo dobile neku ulogu. A muškarac može da bude i prosečan, njemu se veruje. A mi moramo stvarno da budemo izvanredne da bi rekli: 'E, jeste, to je ona.'“
Sledeći portret
Nastavite skrolovanje
Elida
Žulati
